Budizam i reperi
Tokijo -- Da veri ne bi odzvonilo, na Dalekom istoku jedan japanski budistički sveštenik naučio je da repuje i tako sada privlači sve više mladih u svoj hram u centralnom Tokiju.
Kanšo Tagai, zvani Gospodin Sreća, naučio je da repuje u 47. godini.
Takav jedan poduhvat glavnog kaluđera tokijskog hrama Kjođi imao je za rezultat "otvaranje vrata vere" tokijskoj omladini, koja budizam poistovećuje isključivo sa sahranama.
U taj hram sada dolazi veliki broj mladih fanova.
Kao na pozornici, Tagai poskakuje obučen u monašku odeću, a potom silazi među mladu publiku s kojom se usput rukuje.
Posle šou programa uvek je okružen fanovima koji traže autogram. Mnogi bi i da se slikaju s poznatim reperom, a on uvek dobroćudno pristaje.
Tagai je uspeo da okupi novu publiku iskorakom iz tradicionalne budustičke fasade, koja je uveliko delila verske vođe od potencijalnih vernika i sledbenika.
"Kao budistički misionari, stavljali smo zid ispred nas... treba da budemo pristupačni i da pribižimo sebi ljude kako bismo im omogućili da shvate Budine reči", rekao je Tagai u svom hramu u četvrti Šinđuku, jednoj od najživljih i najmnogoljudnijih u 36-milionskom Tokiju.
Repovanje je "savršen vid komunikacije" zato što budističke sutre imaju sličan melodijski ritam, ističe on.
U jednom drugom tokijskom hramu, u četvrti Ropongi, kaluđeri u svojim odorama pevaju dok ih prate plesači brazilske sambe.
Tagai primećuje da je čudna kombinacija sambe i monaha jer su ovi isuviše kruti, ali dodaje da sve to služi svrsi: samba, repovanje, hiphop... Sve je to dobro da se razbije ljuska verske isključivosti i privuku novi vernici, a muzika nije jedini način na koji budistički sveštenici privlače nove vernike.
U pokušaju da pariraju rasprostranjenom šintoizmu, budisti su dugo pokušavali da pridobiju za sebe novu generaciju Japanaca koja je pokazivala sve manje interesovanja za tradicionalnu religiju.
Zato su otvarali i barove u kojima se služe kokteli nazvani Nebeski raj i Vatreni pakao.
Poznati tokijski hram Cukiđi Hongvanđi, koji se nalazi neposredno uz najveću tokijsku riblju pijacu, okupio je nedavno osam budističkih škola.
Tamo su se posetioci i vernici zabavljali učestvujući na koncertima, izložbama svešteničke odeće i uživajući u ponudi umetnina u okviru manifestacije Tokijska Buzu kolekcija.
Iako je centralni deo i glavni cilj tog hepeninga bila molitva za mir u svetu, verske škole su se utrkivale u privlačenju mladih vernika za Budino učenje i u tome uspevale.
Glavni budistički sveštenik hrama Cukiđi Hongvanđi Kođin Macubara nada se da će se "zaustaviti osipanje mladih" koji se udaljavaju od budizma - vere koja, za razliku od šintoizma u Japanu, uglavnom asocira na smrt i sahrane.
"Želimo da povratimo ulogu hramova koji su mesto okupljanja", ocenio je Macubara na poslednjem skupu na kojem je učestvovao i repovao Gospodin Sreća.
"Ljudi traže utehu, a toga, nažalost, u Tokiju nema", kaže Tagai.
On ističe da ljudi ne mogu da žive sami, što je sve češći slučaj u gradovima i dodaje da i mladi osećaju da je potrebno živeti u zajednici.
Mnogi sada mogu zadovoljiti želju da se sreću sa sebi sličnima u budističkim hramovima koji tako mogu postati mesta okupljanja i utehe za mlade.
Mada pojedini tradicionalni sveštenici kritikuju Tadaijev neortodoksni pristup, ovaj je sve više uveren da se njegov napor isplati.
Izvor: Ljiljana Prošić, Tanjug
Kanšo Tagai, zvani Gospodin Sreća, naučio je da repuje u 47. godini.
Takav jedan poduhvat glavnog kaluđera tokijskog hrama Kjođi imao je za rezultat "otvaranje vrata vere" tokijskoj omladini, koja budizam poistovećuje isključivo sa sahranama.
U taj hram sada dolazi veliki broj mladih fanova.
Kao na pozornici, Tagai poskakuje obučen u monašku odeću, a potom silazi među mladu publiku s kojom se usput rukuje.
Posle šou programa uvek je okružen fanovima koji traže autogram. Mnogi bi i da se slikaju s poznatim reperom, a on uvek dobroćudno pristaje.
Tagai je uspeo da okupi novu publiku iskorakom iz tradicionalne budustičke fasade, koja je uveliko delila verske vođe od potencijalnih vernika i sledbenika.
"Kao budistički misionari, stavljali smo zid ispred nas... treba da budemo pristupačni i da pribižimo sebi ljude kako bismo im omogućili da shvate Budine reči", rekao je Tagai u svom hramu u četvrti Šinđuku, jednoj od najživljih i najmnogoljudnijih u 36-milionskom Tokiju.
Repovanje je "savršen vid komunikacije" zato što budističke sutre imaju sličan melodijski ritam, ističe on.
U jednom drugom tokijskom hramu, u četvrti Ropongi, kaluđeri u svojim odorama pevaju dok ih prate plesači brazilske sambe.
Tagai primećuje da je čudna kombinacija sambe i monaha jer su ovi isuviše kruti, ali dodaje da sve to služi svrsi: samba, repovanje, hiphop... Sve je to dobro da se razbije ljuska verske isključivosti i privuku novi vernici, a muzika nije jedini način na koji budistički sveštenici privlače nove vernike.
U pokušaju da pariraju rasprostranjenom šintoizmu, budisti su dugo pokušavali da pridobiju za sebe novu generaciju Japanaca koja je pokazivala sve manje interesovanja za tradicionalnu religiju.
Zato su otvarali i barove u kojima se služe kokteli nazvani Nebeski raj i Vatreni pakao.
Poznati tokijski hram Cukiđi Hongvanđi, koji se nalazi neposredno uz najveću tokijsku riblju pijacu, okupio je nedavno osam budističkih škola.
Tamo su se posetioci i vernici zabavljali učestvujući na koncertima, izložbama svešteničke odeće i uživajući u ponudi umetnina u okviru manifestacije Tokijska Buzu kolekcija.
Iako je centralni deo i glavni cilj tog hepeninga bila molitva za mir u svetu, verske škole su se utrkivale u privlačenju mladih vernika za Budino učenje i u tome uspevale.
Glavni budistički sveštenik hrama Cukiđi Hongvanđi Kođin Macubara nada se da će se "zaustaviti osipanje mladih" koji se udaljavaju od budizma - vere koja, za razliku od šintoizma u Japanu, uglavnom asocira na smrt i sahrane.
"Želimo da povratimo ulogu hramova koji su mesto okupljanja", ocenio je Macubara na poslednjem skupu na kojem je učestvovao i repovao Gospodin Sreća.
"Ljudi traže utehu, a toga, nažalost, u Tokiju nema", kaže Tagai.
On ističe da ljudi ne mogu da žive sami, što je sve češći slučaj u gradovima i dodaje da i mladi osećaju da je potrebno živeti u zajednici.
Mnogi sada mogu zadovoljiti želju da se sreću sa sebi sličnima u budističkim hramovima koji tako mogu postati mesta okupljanja i utehe za mlade.
Mada pojedini tradicionalni sveštenici kritikuju Tadaijev neortodoksni pristup, ovaj je sve više uveren da se njegov napor isplati.
Izvor: Ljiljana Prošić, Tanjug
<< Home